Al Jazzira

Izborom fagota, bas-klarineta, bariton-saksofona i tube, povrh ritam-sekcije bubnjara Gerryja Hemigwaya i kontrabasista Joea Fonde, zvuk ovog seksteta priziva u sjećanje što Waitsov album «Black Rider» a kao moguću namjenu i kazališno uprizorenje Shakespeareove «Oluje». Naslov albuma 'pijani basevi' bi bila aluzija na vrtoglavicu koju osjećaju svirači glazbala s jezičkom i piskom. Fonda i Hemingway, kao ugledni glazbenici klanova odavno etabliranih u kulturnim krugovima Sjeverne Amerike i Zapadne Europe, uz svoje sastave i projekte, dugogodišnji su suradnici ansambala Anthonyja Braxtona. Ime sastava “Bottoms Out” datira iz Fondine suradnje sa skladateljem Scottom Millerom iz 1999. Četvoro neobičnih su ugledni klasičar i džezer, fagotist Michael Rabinowitz, bas-klarinetist Gebhard Ullman, saksofonistica Claire Daly iz Iswhat?! i ugledni tubist Joe Daley iz Liberation Music Orchestra. Svoj europski nastup imali su na ovogodišnjem Jazz em Agosto festivalu u Lisabonu, s koga potječe i najnoviji, živi album snimljen u samizdatu. Gledajući frekvencijski, glazbala su vrlo pogodna za improvizaciju s puno alikvotnih nota, što Rabinowitz i Daley nastoje iskoristiti koliko se da u čak 20 minuta 'Bottoms Out/Gone Too Soon (for Tom Chapin)'. Međutim, album je jako dobar primjer kako se može biti free, a istodobno pristupačan i slušljiv. Na 'Rocks in My Head' Rabinowitz priključuje fagot na pojačalo i izvodi solo koji zvuči kao da se prebacio na Fender Rhodes ili sličnu električnu kljavu s dosta attacka. Ovo je album koga bi stariji audiofili oštećenog sluha trebali slušati svakog dana ili tjedna, terapijski, a hyperi naprosto zanemariti što njegovi članovi nisu toliko razvikani. Kad ne bismo živjeli u doba inflacije novih smjernica, ovo bi bio primjerak solidnog revivala Treće struje. Ovaj CD sasvim se dobro uklapa u katalog svoje izdavačke kuće i neće ga se uskoro moći naći na e-bayu.

Jazz-trubač Tomasz Stanko zajedno je s pokojnim kolegom Krzysztofom Komedom (vidi: soundtrack za "Bal vampira") ista onakva veličina poljske kulturne industrije kao i njihov zemljak Krzysztof Penderecki. A isto je tako u europskim okvirima dobar primjer avangardista s regresivnom kreativnom putanjom (vidi: Barry Guy). Kako je već prešao sredinu 60-ih, očekivalo se da će napraviti zaokret u karijeri, pa ga je i učinio pomlađivanjem svog kvarteta mladim 20-godišnjim glazbenicima. Na katalogu izdavačke kuće ECM s kojom surađuje od 1990-ih, s njima je snimio već drugi po redu CD. Ti su momci, poimence, MichaŁ Miskiewicz (bubanj), Marcin Wasilewski (klavir) i SŁawomir Kurkiewicz (kontrabas). Bilo bi predivno da se o ovom albumu može nešto određeno za reći, međutim, ideje su razbacane i nerazrađene baš po ukusu publike koja ne zna što bi zapravo s jazzom, da li bi ga slušala ili uz njega drijemuckala. U tome im svakako pomaže i Stanko koji ima uistinu unikatan nazalan ton, ali ostavlja slušatelja s pregršt duhovnog beznađa i atmosfere prenesene s toliko drugih ECM-ovih albuma. Momci se također nisu dali smesti, svi do jednog su na bezgrešnom heroinskom tripu tu i tamo ublaženog normabelom. Osim nekolicine grupnih interakcija, koje uglavnom ostaju zacrtane u mjestu, predstavljaju se narkoleptičnim solima, a samo izostanak stimulirajućeg ritma dijeli ih od glazbe koju guta njihova generacija.

Na blogu "Zez uz džez" objavljujem samo recenzije glazbe koju volim i koja spada u okvire glazbe koju nitko ne sluša a koju svi bezrezervno vole. Uglavnom, glazbu 20. i 21. stoljeća.
A sad za ozbiljno. Već mjesecima pokušavam nekom domaćem časopisu proturit neka zanimljiva izdanja koja su naletjela do mog poštanskog sandučića. Glazbu uglavnom kupujem na koncertima, nešto manje u dućanima, skidam kod prijatelja ili mi stigne poštom.Tako da se na stelažama već skupila fina hrpica stvari koje ni pas s maslom ne bi progutao. Odnosno, 'nijedan urednik (vidi: "pas" u mojim očajničkim pravedničkim psovkama) ne bi objavio'. Drugim riječima, kad ste zadnji put u domaćoj štampi vidjeli osvrt na neko izdanja s Thrill Jockeya, Tzadika, Leo Records, ECM-a, CIMP-a i sličnih etiketa??? Uvjet za objavu je da bude objavljen do godinu dana unatrag, ili da je reizdan.

Bas-klarinetist Zagrebačke filharmonije Ratko Vojtek jedan je od šačice domaćih individualaca koji je svoju diskografiju utabao kroz raznovrsne projekte u rasponu od stare preko svjetske do nove glazbe izvan matičnog orkestra. Kao vrstan solist i multiinstrumentalist, koji svira i klavir, klavijature, čembalo, krumhornu, blok-flaute, na posljednjem solo-Cd-u ‘Air’ pozabavio se kontroliranom i notiranom improvizacijom u produkciji studija Rocco & Partner. Kako je Vojtek po definiciji eklektik koji ne vjeruje izrazu izvan klasične notacije, a istovremeno sjedi na obje stolice glazbene ljevice i desnice, pristupi su, prema očekivanju, vrlo različiti. U naslovnoj skladbi za bas-klarinet i kompjuter skladatelja Zlatka Tanodija, procesuiranje izvođačevog daha i idiosinkratičnog instrumenta uživo zaokružuju dionicu u kojoj Vojtekov bikovski riff pegla uz pratnju višekanalnog semplera, koji kombinira konkretne zvukove s digitalnim programima. Već na sljedećoj, autorskoj skladbi, Vojtek se u duetu s Ashisom Royem na tablama naklonio prosedeu izdavačke kuće ECM, kao i na izvedbama Piazzolline «Tango, Etude No. 3», te vlastitim aranžmanom «God Bless the Child». Otključavanje tradicije jazza, ali i neakademskih glazbenih praksi klasičnim ključem, najizraženije je u «The Harmony of Cats, Groundwaters and the Moon» Srđana Sachera. To je dobar primjer 'what if?» 'metode', kojom aranžeri europskog jazza vole 'podvaliti' svojim izvođačima neuobičajene situacije. Vojtek pritom svira tri instrumenta odjednom kao Rahsaan Roland Kirk, odabravši dva klarineta, bas-klarinet, krumhorne i blok-flautu, uz pratnju udaraljkaša Borisa Leinera. Na CD-u su snimljene skladbe Šipuša i Cahuzaca za piccolo klarinet solo te Božidara Kunca za solo-klarinet, a načimanje proširenih tehnika u naslovnoj skladbi dovršeno je zaključnom Skenderovom skladbom «Capriccio Elettrico». Sam izlazak ovog projekta podržavam svim srcem, međutim svako novo slušanje ostavlja dojam neproživljenog iskustva o mogućnostima kako instrumenta tako i izvođača pa time samo produbljuje nepostojanje komunikacije između ambicioznog slušatelja i često pretencioznih kompozitora.

Njujorški duet Iconoclast osnovan je još 1987. a ovo rusko izdanje predstavlja presjek suradnje s američku izdavačku kuću Fang Records od 1995. Saksofonistica Julie Joslyn i bubnjar Leo Ciesa u osnovi sviraju nekakav folk-rock čija se izvedba i osobnost može usporediti sa slikarstvom Salvadora Dalija. Prva je oznaka te sličnosti sterilnost, s obzirom na vrlo rezervirana postignuća ovog sastava koji se iz albuma u album vrti u krug ; druga je nabacanost stilskih oblika, jer Joslyn pretendira na nekakav patetično-lirični free iz koga nikako da prokuljaju glissanda i arpeggia, a Ciesa je pak masivan rock-bubnjar, koji se također ne može pohvaliti vještinom improvizacije, te iz takve sinteze neminovno slijedi i pretencioznost [a poznato je kakva se noćna mora 'muzikologa u rukavicama' može izvući iz dueta puhača i udaraljkaša]; te naposljetku izostanak svakog minucioznog razrađivanja detalja, jer im sve kompozicije počivaju na ponavljanju i naglašavanju jednog dijela, bez ikakve razrade. Bizarnost njihovoj pojavi pridodaju crne sunčane naočale kojima se članovi grupe ikonografski nadovezuju na noćne ptice koje se kreću kružocima dekadentne i nekrofilične subkulture, prvo noira a onda i pop-arta. Osobno mi je vrlo drago da na njujorškoj downtown sceni postoje ovakvi osobenjaci, koji su očito puno poznatiji u Italiji, Poljskoj i na Balkanu, nego li u svojoj sredini, i koji usprkos svemu navedenom ostaju dosljedni svojoj umjetničkoj viziji. I što je najvažnije - ne predaju se!

Benat Achiary na ovom disku pjeva, recitira i svira, i sve to kombinira. Što nije ni čudo, jer ta legenda francuskog free-vokala se time bavi još od osamdesetih. Živi u Pirinejima, rodom je Bask, priča francuski, portugalski i španjolski. Krene kao operni pjevač, pređe u scat-improvizaciju, pa ruži poput šamana iz istočnoazijskih stepa. Uzmimo i svakako u obzir da su Francuzi od vremena povijesne avangarde do danas razvijali semantički konkretizam, onomatopeju i druge stilove neverbalnog izražavanja na raskršću poezije i performansa, što nije otegotna okolnost. Točno mogu zamisliti Benata kako s kamenčićima u ustima grglja ispod grmljavine slapa planinske rijeke, komunicira s medvjedima i vucima, zuji s pčelama i muhama, ili oponaša urlike domaćih životinja. [Ne mogu odoliti da pomislim kako je takvo što svakako zabavnije od vježbanja ljestvice.] Kao i susjede kojima tu više ništa nije čudno… Svatko tko uz Benatov, poznaje i rad vokalista Phila Mintona, mogao bi posumnjati da jedan možda malčice nalikuje na drugoga. Ajmo za usporedbu reći da je Minton, uz neupitni umjetničko-afirmativni 'pristup' stvorio gotovo barokni stil, dok je Achiary uvjereni eklektik.

Achiary je imao i istaknutu ulogu na projektu pjesama iz španjolskog građanskog rata, kojeg potpisuje Ramon Lopez. Česti suradnik mu je sopran-saksofonist Michel Doneda. Na disku ('Ce n'est poutant') Doneda još previše vuče na roštiljanje Evana Parkera, za razliku od mikrotonalnih, bimelodijskih i multifonskih tehnika kojima je donedavno ovladao (kao na CD-u 'Strom' s Potlatcha; ili u duetu s gitaristom Kazuom Imaijem). U triju su Doneda i Achiary surađivali s violinistom Alexandre Balanescuom. Nažalost (ili na sreću?), do sad to nije objavljeno. Kasnije su im se u kvartetu Terra, pridružili udaraljkaš Le Quan Ninh i Dominique Regef na hurdy-gurdyju.

E sad, ovaj disk je posthumni tribute njemačkom kontrabasistu Peteru Kowaldu. Umro je u devetom mjesecu 2002., dok je imao koncerte u New Yorku. Bio je jedan od glavnih u europskom jazzu, od wuppertalovske ekipe, uz Brotzmanna i Reichela, recimo. Zbog produkcijskog angažmana oko tvrtke Free Music Press (FMP) iz Berlina neko vrijeme čak je i prestao svirati kontrabas, toliko mu je bilo stalo do nje. Iako i ne baš čest Kowaldov suradnik, Benat mu je posthumno priredio (i posvetio) solistički nastup na festivalu Unlimited u austrijskom Welsu. Objavila ga je FMP, bilo bi čudo da nije.

Slušanje ovog CD-a otkriva i li(ri)čnost Gherasima Luce, kojeg je Eluard proglasio najvećim nadrealistom nakon 2. svjetskog rata, a često ga citiraju Deleuze i Guatari. Osim Luce, tu su i baskijske narodne, Lorcine i još nekih drugih, ali Lucine pjesme iz zbirke 'Heros-limite' (1953.) su stvarno - otkriće! U pjesmi 'L' Anti-toi' nalazimo tragove (relativističke) lirike (freudovske provenijencije?) koju je anticipirao Janko Polić-Kamov, pa poletnu ljubavnu recitaciju koja završava s antitezom ('La voie lactee'), te naslovnu 'Heros-limite', u kojoj se naglašava ponavljanjem, gotovo lijepljenjem riječi i slogova jednih o druge. Što zvuči pomalo i naivno, na granici s zaluđenošću, ali s istinskom strašću. Achiary glas povremeno kontrolira rukama kako bi stvorio šupljinu ['instrumente'?] za protok zraka; potpomaže se defom ('Chant d' Exil) u tragovima, tek toliko da naznači naglašenu dobu; lončanim basom (Harvest Song') stvara akustičku senzaciju pluženja. U Lorcinoj 'Nuit sans sommeil', ubacuje i stihove iz pjesme 'Freedom' s albuma "Mingusmingusmingus", uspijevši zaorati duboko dolje, čak do afroameričkog gospela.